Švedski jezik (svenska, ISO 639-3: swe), jedan od tri švedska jezika, šire danskošvedske podskupine istočnoskandinavskih jezika. Najsrodniji je danas nepriznatim jezicima skonskom i dalekarlijskom čiji su govornici izloženi švedizaciji. Švedski jezik ima 7.825.000 govornika u Švedskoj (1986.; po novijim podacima 7.910.000) i 296.000 u Finskoj (1997.)[1]. Ima nekoliko dijalekata: sjevernošvedski u Norrlandu; istočnošvedski u Finskoj, Estoniji i selu Gammalsvenskby (na njihovom jeziku Gammölsvänskbi; ukr. Старошведське) u Ukrajini; svea; gotlandski (gutamal) koji potječe od starogotlandskog (forngutniska). Danas se tim jezikom služi oko 10.000.000 ljudi, uglavnom stanovnika Švedske i Finske. U Danskoj se govori na otoku Bornholm.
Nekoliko zanimljivosti o ovom jeziku
O švedskom kao posebnom jeziku može se govoriti tek svršetkom vikinškog doba (oko 800. godine), kada nastaju razlike između zapadnih i istočnih nordijskih jezika, a tek oko 1100. počinju postojati izrazitije razlike između danskog i švedskog. Godine 1495. tiskana je prva knjiga na švedskom, godine 1526. Novi zavjet te 1541. Biblija Gustava Vase.
Tradicionalno se švedski jezik dijeli na šest dijalektskih skupina:
sydsvenska mål - južnošvedski jezik
götamål
sveamål
norrländska mål
östsvenska mål - istočnošvedski jezik
gotländska mål - gotländski jezik
Suvremeni, pak, švedski poznaje preko stotinu dijalekata, različitih s obzirom na jačinu utjecaja standardnog švedskog jezika.
Standardni švedski jezik se naziva Rikssvenska (državni švedski) ili högsvenska (visoki švedski) i najčešći je govorni naziv u Švedskoj i Finskoj. Među jezikoslovcima je pak rašireniji izraz standardsvenska (standardni švedski).