Naziv gornjenjemački jezik (Hochdeutsch)(što je danas sinonim za općeprihvaćeni književni i standardni njemački jezik) u početku se odnosio na sva germanska narječja koja su u ranom srednjem vijeku sudjelovala u drugom ili starim gornjenjemačkim promjenama glasova (alemanski, bavarski, istočno-, rajnski- i srednje franački, istočnosrednjenjemački = gornje- i srednjenjemačka narječja = gornjenjemačko narječje). Germanska narječja, koja nisu sudjelovala u tim drugim germanskim glasovnim promjenama , ili su u njima sudjelovali tek neznatno, nazivaju se od ranog novog vremena donjenjemačkim jezikom (Niederdeutsch) (donjosaksonski i donjefranački).
Riječ »teutsch« (deutsch) razvila se unutar latinskog od germanske riječi za narod (thioda, thiodisk, »Volk«) i označavala je jezik naroda koji nije bio latinski — a niti romanski. Stariji naziv »franački« (originalno fränkisch) za vlastiti jezik prestaje negdje u 9. stoljeću biti sasvim točan kad je s jedne strane zapadnofranačka vlastela u kasnijoj Francuskoj (originalno Frankreich) prihvatila romansko narječje domaćeg stanovništva, a s druge istočna Franačka obuhvatila i nefranačka plemena Alemana , Bavaraca , Tirinžana i (Donje-)Saksonce.
Za razliku od susjednih zemalja, za vrijeme cijelog srednjeg vijeka zemlja Nijemaca je bila teritorijalno razjedinjena i s različitim političkim strukturama, pa su se dugo paralelno jedni uz druge razvijali dijelom vrlo različita njemačka narječja (njemačka narječja)
Prvi početak nadregionalnog izjednačavanja narječja pripisuje se srednjem gornjenjemačkom jeziku pjesnika dvorskih pjesama oko 1200-te godine. Dijelom se mora priznati da su pjesnici ulagali napor da izbjegnu samo regionalno razumljiv rječnik kao i glasovne posebnosti narječja da bi omogućili nadregionalnu razumljivost svojih djela. S druge strane, mogući utjecaj dvorskih pjesnika, u situaciji kad je zanemariva manjina stanovništva bila pismena da bi im ova umjetnost elite uopće bila dostupna, se doista mora procijeniti kao minimalan. Početak razvoja novog gornjonjemačkog pisanog i govornog standardnog jezika se stoga može sagledavati tek u procesima nadregionalnih izjednačavanja kasnog srednjeg vijeka i ranog novog vijeka.
Dok je u većini europskih zemalja standardni jezik proizašao iz narječja njihovih glavnih gradova današnji standardni njemački jezik predstavlja neku vrstu »kompromisa« između srednje- i gornjenjemačkih narječja južno od Benrathske linije.
U Sjevernoj Njemačkoj se, prije svega prateći reformaciju, kao jezik činovnika i školski jezik nametnuo gornjonjemački nasuprot donjenjemačkom (donjosaksonski i donjofranački). U vrijeme procvata trgovačkih saveza gradova, donjonjemački je bio jezik sporazumijevanja u čitavom području Sjevernog mora i Baltika. I nizozemski jezik je donjofranački jezik, pa otuda donjonjemački.
Martin Luther je 1521. preveo Novi zavjet, a 1534. Stari zavjet na novi gornjonjemački koji se u to vrijeme još razvijao. Jezik korišten u tim prijevodima bio je obojen istočnim srednjenjemačkim, a zbog religioznog značenja Luthera obilježio je čitave generacije. Međutim, treba primijetiti, da je značaj Luthera u odnosu na nastajanje novog gornjenjemačkog pisanog jezika dugo bilo precjenjivano. Već u 14. stoljeću se počeo oblikovati postepeno sve više nadregionalno izražen pisani jezik, koji se opisuje kao rani novi gornjenjemački jezik. Oblikovanje pisanog gornjenjemačkog jezika je u 17. stoljeću većim dijelom bilo dovršeno. Uklanjanjem tzv. »gomilanja slova« u 18. stoljeću je zaokružena slika pisanog jezika, koja se od tada u svojoj osnovi gotovo da i nije mijenjala.
Povijest njemačkog jezika se najčešće dijeli na četiri jezične stepenice:
750 – 1050: stari gornjonjemački
1050 – 1350: srednji gornjonjemački
1350 – 1650: rani novi gornjonjemački
od 1650: novi gornjonjemački
Johann Christoph Adelung je 1781. objavio prvi veliki rječnik. Jacob i Wilhelm Grimm su 1852. počeli s izdavanjem Njemačkog rječnika koji je dovršen 1961., ali je od tada prerađen.