Norveški jezik (norveški: norsk [nɔʃk]; ISO 639-3: nor) je sjevernogermanski jezik, makrojezik[1] indoeuropskoga podrijetla koji se pretežito govori u Norveškoj. Govori ga oko 4,5 milijuna ljudi u Norveškoj te oko milijun ljudi van Norveške. Norveški jezik, odnosno jezici, javljaju se u dvije službene inačice: bokmål (čita se bukmol) i nynorsk (čita se nünošk, što znači novonorveški) isprva nazivan landsmål (nacionalni jezik). Do stvaranja dva nacionalna jezika dolazi nakon raspada dansko-norveške unije, a oba su prihvaćena od strane parlamenta. Knud Knudsen prilagodio je danski Riksmål (jezik kraljevstva) koji se govorio u norveškim gradovima i prilagodio pravopis norveškom izgovoru. Ovaj jezik/pravopis zove se bokmål i pripada istočnoskandinavskoj podskupini sjevernogermanskih jezika. Na drugom jeziku nynorsk, isprva nazivan landsmål radio je dijalektolog Ivar Andreas Aasen na temelju seoskih dijalekata izbjegavajući riječi slične danskima. Nynorsk pripada zapadnoskandinavskoj podskupini sjevernogermanskih jezika. Osobe koje govore švedski i norveški obično razumiju jedni druge bez većih problema. Ovo važi i za danski i norveški jezik, s time da je veća sličnost u pisanju nego u govoru jer je pisana književna inačica norveškog vrlo slična pisanom danskom zbog višestoljetne jezične unije (kao posljedica njihove političke unije).
Nekoliko zanimljivosti o ovom jeziku
Norveški jezik vuče svoje podrijetlo iz prasjevernogermanskog jezika poznatog i kao staronordijski, a koji se govorio na prostoru Skandinavije u prvih tisuću godina naše ere. Staronordijski se jezik danas može vidjeti u obliku runa na prostoru čitave Skandinavije. Ovaj jezik se vremenom podijelio na dva narječja zapadnonordijski (norveški: norrønt) i istočnonordijski. Iz zapadnonordijskog su se s vremenom razvili norveški, islandski i farski dok su se iz istočnonordijskog razvili švedski i danski.
Dolaskom kršćanstva u Skandinaviju u 10. stoljeću rune se prestaju koristiti i u uporabu dolazi latinica. Ime koje se koristi za jezik koji se u ovo vrijeme govori i piše na području Norveške je staronorveški (norveški: gammelnorsk). Ovaj jezik je potpuno identičan s jezikom koji se u isto vrijeme govori i piše na području Farskih otoka i Islanda jer su ove otoke naselili upravo norveški Vikinzi u 9. st..
Dolaskom crne smrti u 13. stoljeću većina pismenih govornika ovog jezika umire i s njima nestaje staronorveški kao pisana inačica jezika. Tekstovi pisani poslije crne smrti su u pravilu pisani mješavinom švedskog, danskog i staronorveškog. Ova pismena inačica jezika se označava kao srednjonorveški (norv. mellomnorsk).
Savezom između Norveške i Danske i reformacijom danski postaje službena pisana inačica u Norveškoj. Na Farskim otocima i na Islandu se nastavlja uporaba srednjonorveškog koji se kasnije razvija u zasebne jezike: islandski i ferojski. Danski je tako bio službeni jezik kroz nekoliko stoljeća, no ipak će se sve više početi razlikovati: prvenstveno će do izražaja dolaziti norveški izgovor danske pisane norme. Uvođenjem danskog kao pismene inačice u norveški jezik ulaze mnoge posuđenice, prvenstveno iz njemačkoga i danskoga jezika.
Pripadanje Norveške pod Švedsku 1814. godine otvara diskusiju o pisanoj inačici norveškog jezika koja bi se razlikovala od danskoga, a koja je izazvala podjelu javnosti na dva dijela. Jedan dio je želio da se novi pisani norveški temelji na narječjima jer oni nisu bili pod utjecajem danskog jezika, kao standardnoga. Najglasniji zagovaratelj ove ideje bio je norveški samouki jezikoslovac Ivar Aasen. Ova inačica pisanog norveškog je 1929. godine službeno dobila ime nynorsk (prije se zvala i landsmål, otprilike: pokrajinski jezik) i postala je drugi standarrdni jezik u Norveškoj.
Drugi dio javnosti podržavao je ideju da se u danski pisani jezik koji se koristio u Norveškoj postupno uvode norveške riječi i izbacuju danske. Ovaj dio javnosti je bio predvođen prosvjetiteljom Knudom Knudsenom. Ova se inačica norveškog jezika prvobitno nazivala državni norveški (norveški: riksmål) da bi 1929. godine dobila svoje službeno ime bokmål.
U 20. stoljeću Norveška država pokušava ujediniti nynorsk i bokmål u jednu inačicu pisanog norveškog pod imenom samnorsk (zajednički norveški). Velike reforme jezika bivaju provedene 1917., 1938. i 1959. godine. Samnorsk nailazi na otpor u velikom dijelu javnosti i država odustaje od ovog projekta sredinom 60-ih godina.
Danas su oba jezika službena i standardna, i gotovo sve se tiskovine, posebice one službene, objavljuju na oba jezika, također se u školi uče oba. Ipak, u praksi bokmål ima daleko više govornika, otprilike između 85 i 90% stanovništva. Kada se norveški uči kao strani jezik, uči se upravo bokmål. Broj govornika nynorska dostigao je vrhunac za vrijeme Drugog svjetskog rata kada je prema procjenama jedna trećina stanovništva koristila tu inačicu pisanog norveškog jezika. Od završetka Drugog svjetskog rata ovaj broj je pao na sadašnjih 10% - 15%.
Od 1952. do 1972. godine jezik regulira Norsk språknemnd, kada tu obavezu preuzima Norsk språkråd.
U norveškom jeziku postoje velike varijacije u izgovoru između različitih narječjâ. U norveškom kao i u drugim skandinavskim jezicima postoji relativno veliki broj samoglasnika. U norveškom jeziku ton kojim se samoglasnici izgovoraju može predstavljati razliku u značenju riječi s jednakim nizom fonema. Drugi jezici u Europi u kojima također postoje tonalne razlike su švedski, hrvatski, srpski, bošnjački, crnogorski, slovenski, litavski i letonski.
Norveški jezik je prepoznatljiv po relativno velikim razlikama između različitih narječja i velikom broju istih. Razlike među narječjima se obično pripisuju velikim zemljopisnim udaljenostima među stanovništvom i planinskom okruženju koje je ranije ograničavalo kontakt između ljudi. Posebnost norveškog jezika je da su narječja u današnjici dobila jak položaj, kako u službenim tako i u neslužbenim situacijama. Standarizirano narječje postoji ali nije dovoljno rašireno i vezan je za bokmål. Ovo standarizirano narječje se govori samo u pokrajini Østlandet.